Brončano doba (2300. do 750./700. god. pr. Krista) obilježava proizvodnja brončanog oružja, oruđa i nakita. To je vrijeme intenzivnog razvoja metalurgije, trgovine i obrta.

Brončano doba obilježava, kako upotreba bronce, tako i seoba stočara u vrijeme ranog brončanog doba (2200. - 1600. god. pr. Krista) na područje Mediterana. To je bio slijedeći val indoeuropskih doseljenika (nakon prvog vala poljoprivrednika u mlađem kamenom dobu).

Sadržaj

Prvo tisućljeće p. n. e. bilo je svjedokom velikog povećanja stanovništva Europe sjeverno od Alpa. Mnoge znatne površine zemlje po prvi put su se otvorile za poljoprivredna naselja, a lokalna širenja potaknula su seobe stanovništva u rubna područja. Kao posljedica tih promjena pojavljuje je se kompleksniji politički sustav očitujući se nizom zemljanih ili kamenih utvrda na bregovima diljem cijele Europe. Neke od njih prerastaju tijekom posljednja dva stoljeća p. n. e. u trgovišta i gradove. Taj rast omogućio je Rimljanima širenje osvajajući etapno jedno lokalno središte za drugim. Povećanje stanovništva bilo je očito već u kasno brončano doba, na primjer po mjerama poduzetim za ekonomiziranje upotrebe bronce, iako su bili otvoreni novi i duboki rudnici bakra. Obradba željeza, kad je ta tehnologija postala poznata oko 800. godine p.n.e. prihvaćala se jako brzo zato što zalihe bakra nisu više mogle podmiriti ogromnu potražnju za kovinom. Glavno žarište tehničkog i kulturnog razvitka ležalo je u središnjoj Europi, na teritoriju raznih ogranaka tzv. Kulture žarnih polja ,skupine srodnih plemena sa zajedničkim kulturnim i pogrebnim običajima koja su dominirala u arealu Rajna –Dunav. Oko 1000. p. n. e. ta su se plemena počela širiti u susjedna područja uzduž glavnih riječnih tokova. Četiri njihove grane razvile su se u znamenite skupine povijesnih naroda: Kelti na zapadu, Slaveni na sjeveroistoku, Italci na jugu i Iliri na jugoistoku. Izvan tog prstena , na sjeveru živjeli su rani Germani i Balti na obalama Baltičkog mora, dok su se na jugoistoku nalazili Tračani, Dačani i Grci. Tijekom 1. tisućljeća p. n. e. keltsko se područje veoma proširilo na račun susjeda, baš kao što su u 1. tisućljeću n. e. germanska plemena preplavila ogromna područja zapadne Europe. Posebno su velika područja današnje Francuske pripojena svijetu keltskog jezika. U isto vrijeme počele su se zbivati velike promjene među Keltima zbog sve većeg doticaja s narodima mediteranskog kulturnog kruga, npr. Preko grčke kolonije Massilije koja je osnovana 600. god. P. n. e. Značenje trgovačkih odnosa Grka i njihovih barbarskih susjeda donekle dočaravaju nalazi iz veličanstvene grobnice neke keltske princeze u Vixu blizu grada Chatillon-sur-Senine s golemom ukrašenom brončanom zdjelom italske izradbe i drugim komadima uvezenog nakita. Ti prvi keltski aristokrati živjeli su u utvrdama na brdima kao što je Heuneburg na gornjem Dunavu, koje je, djelomično projektirao neki mediteranski graditelj , a članovi njihovih obitelji pokapali su se sa cijelim kolima da bi mogli sa sobom ponijeti svu svoju imovinu. Taj se običaj poštivao u cijelom keltskom svijetu, od Vixa do Lovosica u Češkoj. Keltsko željezno doba dijeli se na dvije faze koje nose imena nalazišta u Hallstattu u Austriji i La Tèna u Švicarskoj. Drugu, latensku fazu (od 450. p. n. e. ) obilježuje šire područje keltskog prodiranja i naseljavanja, uglavnom prema istoku i jugu, iako su provalili i u Britaniju i dobar dio osvojili, te pojava karakterističnog dekorativnog stila poznatog kao keltska umjetnost. Ona se razvila u srcu kasnijega keltskog svijeta uz Rajnu i gornju Marnu. Najistaknutiji primjerci keltske umjetnosti su brončane posude i zlatne ogrlice s livenim zavojitim ukrasima koji su nađeni u kneževskim grobovima u Rheinheimu, Basse-Yutzu i Durheimu.

Ekonomska snaga keltskog područja temeljila se na sve većoj serijskoj proizvodnji . veliki broj željeznih ingota pokazuje značenje Porajnja u primarnoj proizvodnji , dok laka bojna kola na dva kotača, koja su se često pokapala sa ratnicima (npr. Kod Somm-Bionne u Francuskoj, dokazuje stupanj vještine keltskih obrtnika. Te prednosti odvele su Kelte i na istok, koji je i u Hallstattsko doba bio pod pretežitom vlašću Skita, i na jug da bi 390. p. n. e. napali Rim a stoljeće kasnije stigli do Delfa pa čak i do daleke Male Azije gdje su se neki i trajno naselili i postali «ludi Galaćani» iz poslanica Svetog Pavla apostola.

Inkorporacijom u Rimsku državu Kelti su brzo izgubili svoje osobitosti osim u geografski odvojenoj Irskoj gdje je keltska umjetnost nadživjela rimsku masovnu proizvodnju.Ponovni procvat ta vrsta umjetnosti doživljava u srednjem vijeku u takvim remek-djelima kao što su Book of Kells i Lindisfarneski Evanđelistar.

Rano brončano doba na tlu današnje Hrvatske u početku se još uvijek snažno oslanja na eneolitičke tradicije u ukrašavanju keramike. Nestanak eneolitičke vučedolske kulture otvara prostor nastajanju brojnih brončanodobnih kultura.

Područje između Save i Drave obilježit će vinkovačka kultura nastala na bazi vučedolskog supstrata, ali pod snažnim utjecajima s juga Balkana. Dio je tzv. podunavsko-balkanskog kulturnog kompleksa i pokazuje značajne sličnosti s njima u oblikovanju keramike, odabiru položaja na kojima se podižu naselja (visoke riječne terase ili brežuljci pogodni za obranu). S njima dijeli i nedostatak sklonosti prema figuralnom oblikovanju keramike. Koliko je zasada poznato, vinkovačka kultura nema razvijenu metalurgiju. Ipak, uz nositelje vinkovačke kulture se vežu neki zlatni nalazi: zlatne garniture iz Orolika kod Vinkovaca i iz okolice Zagreba, a možda i narukvica iz Bilja u Baranji koja bi mogla biti povezana s proizvodnjom zlata u Karpatskoj kotlini. Podatci o pogrebnim običajima su skromni, ali je jasno da je prisutna biritualnost - i pokapanje i spaljivanje pokojnika.

U sjevernoj hrvatskoj dijelom dolazi do prodora ljubljanske kulture nastale također na vučedolskom supstratu. Glavna novost u ukrašavanju keramike je primjena kotačića za žigosanje što neki arheolozi povezuju s mogućim utjecajem kulture zvonastih pehara. Ipak, vučedolsko će nasljeđe ostati prepoznatljivo u zonalnoj i arhitektonskoj kompoziciji pri ukrašavanju. Ljubljanska će kultura svakako obilježiti rano brončano doba na sjevernom Jadranu gdje će postojati u obliku alpskog tipa ljubljanske kulture, a pojaviti će se i na području srednjeg i južnog Jadrana gdje će se razviti jadranska varijanta. Neki arheolozi negiraju postojanje jadranskog tipa ljubljanske kulture kao kulturne manifestacije i smatraju da je riječ o keramičkoj varijanti. Na to ih navodi postojanje cetinske kulture u unutrašnjosti srednje i južne Dalmacije.

Ipak, moguće je da su nositelji jedne i druge kulture slobodno penetrirali u prostor druge kulture što bi se objasnilo različitim načinima privređivanja, mogućnostima razmjene dobara iz čega proizlazi da nositelji jedne kulture nisu nositeljima druge oduzimali životni prostor.
Cetinska kultura pokazuje veliku raznolikost u proizvodnji keramike. Zanimljiva je prisutnost velikog broja metalnih predmeta, osobito bodeža. Budući da na prostoru cetinske kulture nema metalnih sirovina, može se zaključivati o dobrim trgovinskim vezama i o početku društvenog raslojavanja pri čemu mnogi izvrsno izrađeni bodeži mogu imati status luksuznog predmeta.
Osim što se po području rasprostranjenosti isprepliće s jadranskim tipom ljubljanske kluture, čini se da dolazi i do izraženog prostornog prepletanja s posuškom kulturom.

U sjevernoj Hrvatskoj prostor prostiranja vinkovačke kulture zauzima vatinska koja se širi iz Srbije i Vojvodine iz čega se potom razvija slavonsko-srijemska varijanta vatinske kulture.

S područja mađarske Panonije se širi inkrustirana keramika koja će se u hrvatskoj pojaviti u 3 osnovne grupe: južnotransdanubijskoj, Szeremle i daljsko-bjelobrdskoj. Kulture povezuje dominacija inkrustacije pri ukrašavanju keramike odnosno ispunjavanje ureza bijelom pastom (čime je došla od izražaja dekorativna kulturna komponenta) i pojava obreda spaljivanja pokojnika i polaganja pepela u urne. Daljsko-bjelobrdska kultura pokazuje izraženu sklonost prema figuralnom oblikovanju. Najpoznatiji nalazi koji o tome svjedoče su plosnati idol iz Dalja prikazan u zvonastoj haljini i shematski prikaz pogrebnih kola na etažnoj žari iz Dalja.

Već na prijelazu iz ranog u srednje brončano doba dolazi do pojave licenske keramike u sjevernoj Hrvatskoj. Licensku keramiku karakterizira specifičan način ukrašavanja - utiskivanje sukane vrpce ili uzice u meku, još nepečenu glinu. Ipak, neki pretpostavljaju da je i tu riječ o primjeni ktačića za žigosanje (kao u ljubljanskoj kulturi).

U Istri su u prethodnoj fazi bile naseljavanje isključivo spilje, a sad dolazi do osnivanja prvih gradina - kastelijera. Tako imamo gradinu Monkodonj kod Rovinja, Vrčin kod Vodnjana i Mordele kod Poreča. Zanimljiva je megalitska građevina i prvo svetište u Hrvatskoj, a to je svetište na Malom sv. Anđelu kod Poreča. U isto vrijeme nastaju i prve gradine na području Like.

Kasno brončano doba ili vrijeme tzv. kulture polja sa žarama traje od l300. do 750./700. god. pr. Krista. Nositelji ove europske kulturne pojave pripadaju indoeuropskoj skupini, ali nemaju ista etnička obilježja. Zajednički im je obred spaljivanja umrlih, po čemu je ova kultura dobila ime, i pokapanje ostataka u žarama s prilozima nakita, oružja i oruđa. Ovakvi žarni grobovi tvore velike nekropole.

opisy na gg | Prezenty | rozmasow | catering warszawa | Great Return

źródło Wikipedia