Republika Bjelorusija Рэспубліка Беларусь
Zastava Grb
Geslo nema
Himna My Belarusy
Glavni grad	Minsk
Službeni jezik	bjeloruski i ruski (de facto samo ruski)
Vlada
- Predsjednik	Aleksandar Lukašenko
- Predsjednik Vlade	Sergey Sidorsky
Neovisnost	Od Sovjetskog Saveza 25. kolovoza 1991.
Površina	84. po veličini
- ukupno	207.600 km²
- % vode	? %
Stanovništvo	75. po veličini
- ukupno (2003)	10.322.151
- gustoća	50/km²
BDP (PKM)	procjena 2005.
- ukupno	79.13 milijardi $ (64.)
- po stanovniku	7,700 $ (78.)
Valuta	bjeloruska rublja (100 kapiejki 1))
Pozivni broj	+375
Vremenska zona	UTC +2 UTC +3 ljeti
Internetski nastavak	.by
1) Izvan upotrebe

Bjelorusija (bjeloruski jezik: Беларусь - Belarus'; ruski jezik: Белоруссия - Belorussija); (službeno ime: Republika Belarus); država je u istočnoj Europi, koja se proteže istočno od poljske granice prema Rusiji. Na jugu graniči s Ukrajinom, a na sjeverozapadu s Latvijom i Litvom.

Bjelorusija se nalazi na prijelazu sa njemačko-poljske u istočno-europsku nizinu. Većinom je nizinska zemlja s umjerenom kontinentalnom klimom što u gospodarskom smislu pogoduje razvoju ratarske odnosno stočarske kulture. Kontinentalna je država, što znači da nema izlaza na more, ali je vrlo dobro povezana riječnim tokovima, posebno sa Ukrajinom i Rusijom.

Trg pobjede u glavnom gradu Minsku

Bjelorusija ima staru i kulturno bogatu tisućljetnu povijest, ali je njezina državna neovisnost relativno mlada. Kroz svoju povijest Bjelorusija je u državničkom i kulturološkom smislu duže vrijeme bila vezana sa Ukrajinom u sklopu Kijevske Rusi i Poljsko-Litavske Unije. Obje zemlje tada su u specifičnoj federaciji bile poznatije pod imenom Rutenija odnosno Rus' u lokalnom slaveniziranom obliku, a konkretno u slučaju Bjelorusije - Bijela Rus'.

Nakon raspada SSSR-a 1991. godine prestalo je doseljavanje u dotada industrijski i poljoprivredno najrazvijeniju sovjetsku republiku. Teška gospodarska kriza, koja pogađa ovu zemlju započinje još u doba SSSR-a i nastavlja se zbog istočno azijske ekonomske krize sve do 1999. godine. Do drastične ekonomsko-političke promjene dolazi 1994. godine kada stanovnici umorni od privatizacija i siromaštva dotadašnjem predsjedniku daju samo 10 posto glasova, a na vlast dovode Aleksandra Lukašenka koji privatizirane tvrtke vraća pod okrilje države.

Od 1999. do danas Bjelorusija bilježi impresivan gospodarski rast koji se kreće između 9 i 10 posto godišnje.[1] Ipak, glavne zamjerke trenutnom predsjedniku Bjelorusije idu u smjeru optužbi da je zemlju doveo u generalnu izolaciju, a granice države u Europi se i dalje percipiraju politički zatovrene što Bjelorusiju drži u svojevrsnoj stagnaciji kada su u pitanju europski standardi i njihovo usvajanje.

Detaljniji članak o temi: Povijest Bjelorusije

Povijesni grb Bjelorusije odnosno regionalni grb stare Rusi

Teritorij Velike kneževine Litve, Rus'i i Samogitije u 15. stoljeću

Teritorijalne granice federativne Poljsko-Litvanske države (1619.) sa ucrtanim današnjim granicama država;

██ Poljsko kraljevstvo

██ Prusko vojvodstvo, poljski vazal

██ Veliko vojvodstvo Litvanija

██ Vojvodstvo Kurlandija, pridruženi vazal

██ Livonija

Slaveni sa prostora zapadne Ukrajine naseljavaju prostor današnje Bjelorusije između 6. i 8. stoljeća. Tu se posebno ističu dva istočnoslavenska plemena Dregoviči i Radimiči, koji ujedno predstavljaju pretke današnjih Bjelorusa. Tadašnji Istočni Slaveni susreću se s Varjazima i osnivaju prvu veliku državu istočne Europe – Kijevsku Rus'. U sastavu te države nalazile su se i kneževine čija su središta bila u današnjim bjeloruskim gradovima kao što je Polack. Širi prostor oko kneževine Polocki u sjevernijem djelu današnje Bjelorusije imenovao se Bijela Rus' po čemu je suvremena Bjelorusija i dobila ime nakon Ruske revolucije.

U 13. stoljeću nakon mongolske provale u kojem je Kijev kao glavno kulturno i političko središte Istočnh Slavena bio do temelja uništen, Kijevska Rus' se raspala na nekoliko kneževina, a kneževine koje su se nalazile na području Bjelorusije, ušle su u posjed Velike kneževine Litve zajedno sa kneževinama sa prostora srednjovjekovne Ukrajine. Do 15. stoljeća, ta će se kneževina naglo proširiti na istočnu Europu i obuhvatiti prostor od Baltičkog do Crnog mora. U zemlji će većinu stanovnika činiti Bjelorusi i Ukrajinci tada poznatiji kao Rusini, a sama država jedno vrijeme nositi će ime Velika kneževina Litve, Rusi i Samogitije.

Godine 1386. godine Poljska i Litva sklapaju personalnu uniju čime ukrajinske zemlje ulaze u sastav Poljske, a bjeloruske ostaju u sastavu Litve. Time se ujedno započinje stvarati jezično-kulturološka različitost između Bjelorusa i Ukrajinaca koji su se sve do 16. stoljeća precipirali kao jedinstven narod. Godine 1569. dolazi do političkog sjedinjenja Poljske i Litve koje otada čine Poljsko-Litavsku Uniju. Nakon ustanka Zaporoških kozaka sredinom 17. stoljeća, Bjelorusi se kratko nalaze u sklopu federacije tri naroda odnosno tada je stvorena Velika kneževina Ruska koja će u jednoj mjeri potaknuti i bjelorusko samoodređenje. Upravo u tom razdoblju javlja se svojevrsna nacionalna misao o neovisnoj bjeloruskoj državi prema uzoru na Veliku kneževinu Rusku.

Svibanjskim Ustavom iz 1791. (smatra se prvim europskim modernim Ustavom), Poljska ukida sve dotadašnje podijele na kneževine i sve ujedinjuje pod nazivom Kraljevina Poljska. No ubrzo, već 1795. Rusija, Austrija i Pruska međusobno dijele Poljsku, prisilivši posljednjeg poljskog kralja Stanisława Augusta na abdikaciju. Bjeloruske zemlje ušle su u sastav Ruskog Carstva i tamo će se zadržati sve do njegovog raspada 1917. godine.

Tijekom Prvog svjetskog rata, zemlja se nalazi pod njemačkom okupacijom. Bjelorusi su tada po prvi puta proglasili svoju neovisnost 25. ožujka 1918. odnosno kratkotrajo je stvorena Bjeloruska Narodna Republika. Kao rezultat okupacije Crvene armije, 1. siječnja 1919. biti će proglašena Sovjetska Socijalistička Republika Bjelorusija odnosno Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika) koja će u prosincu 1922. službeno ući u sastav SSSR-a.

Zapadna Bjelorusija, sukladno dogovoru u Rigi je pripala Poljskoj, a bit će joj vraćena 1939. Hitlerovim i Staljinovim dogovorom o podijeli Poljske. Dvadesete godine XX. stoljeća, godine su ubrzane industrijalizacije zemlje i razvijanja poljoprivrede, no također to su i godine nastavka prisilne rusifikacije. Deseci tisuća građana Bjelorusije, uključujući inteligenciju, kulturnu i književnu elitu, pa sve do običnih seljaka koji su se protivili Staljinovoj ideji kolektivizacije bili su osuđeni na strijeljanje ili su poslani na robiju u Sibir.

Od samog početka Drugog svjetskog rata, Bjelorusiju su okupirale snage nacističke Njemačke, koje će zadržati vlast sve do 1945. Golemi dio zemlje je stradao u ratu zajedno s velikim dijelom stanovništva koje je bilo ubijeno za vrijeme njemačke invazije. Židovsko stanovništvo je također uništeno tijekom Holokausta. Tek je 1971. godine Bjelorusija dostigla prijeratni broj stanovnika, dok se židovsko stanovništvo nikad nije oporavilo. Nakon rata, Bjelorusija je bila jedna od 51 potpisnika povelje o osnivanju Ujedinjenih Naroda.

Obnova koja je uslijedila odmah nakon rata, donijela je silan napredak SSSR-u i u to je vrijeme uz Ukrajinu, Bjelorusija bila najrazvijenije industrijsko središte SSSR-a. Otvaranje novih radnih mjesta potaknulo je i povećanje broja imigranata iz Rusije. Tijekom Staljinove vladavine, rusifikacija je bila izrazito snažna i na ključnim mjestima u Sovjetskoj Bjelorusiji nalazili su se isključivo Rusi iz raznih krajeva SSSR-a. Službena upotreba bjeloruskog jezika, zajedno s bjeloruskom tradicijom bila je također ograničavana od strane Moskve (iako je danas bjeloruski uz ruski službeni jezik u državi, gotovo svi koriste isključivo ruski jezik). I nakon Staljinove smrti 1953., njegov nasljednik Nikita Hruščov nastavio je s idejom rusifikacije, pa je čak i jednom prilikom izjavio u Minsku: ”Čim prije ćemo svi progovoriti ruski, prije ćemo izgraditi komunizam”.

Kada je 26. travnja 1986. došlo do eksplozije na nuklearnoj elektrani nedaleko od gradića Černobila u susjednoj Ukrajini, Bjelorusija je pretrpjela golemu štetu, jer se radijacija sa ukrajinsko-bjeloruske granice širila upravo preko njenog teritorija. U to je vrijeme Mihail Gorbačov pokrenuo Perestrojku, a u prosincu te iste 1986. bjeloruski građani su mu predali peticiju u kojoj su naveli da njihova kultura i tradicija nestaje pred nametnutom im rusifikacijom. Taj događaj je među povjesničarima ostao zapamćen kao “kulturni Černobil”.

U lipnju 1988., pronađena je masovna grobnica iz doba Staljinove strahovlade u šumovitom predjelu Kurapati. Neki smatraju da je ta grobnica ključni dokaz namjere sovjetske vlade u smišljenom genocidu protiv bjeloruskog naroda (slično je i s ukrajinskim Gladomorom).

Bjelorusi su proglasili nezavisnost od SSSR-a 27. srpnja 1990., a Republika Bjelorusija međunarodno je priznata kao 25. kolovoza 1991. godine. Upravo je u to vrijeme na čelo bjeloruskog parlamenta odnosno Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije (na tada najmoćniju funkciju u državi) došao Stanislav Šuškevič. Šuškevič je zajedno s tadašnjim novim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom i Ukrajine Leonidom Kravčukom na sastanku u prosincu 1991. i službeno objavio raspad Sovjetskog Saveza i osnivanje nove Zajednice Nezavisnih Država sa sjedištem u Minsku.

Od 1994. na čelu države se nalazi aktualni predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko koji je po navodima organizacije za ljudska prava Human Rights Watch, posljednji europski diktator koji krši prava čovjeka, ometa slobodu i neovisnost medija, vrši neposrednu cenzuru nad novinarima, zatvara političke neistomišljenike i sprječava razvoj demokracije i pluralizma. Kada su u pitanju ljudska prava, stanje u Bjelorusiji se od 2005. godine počelo poboljšavati, kada je na inicijativu Ukrajine odnosno pozitivnog lobiranja bivšeg predsjednika Viktora Juščenka, Bjelorusija pristupila Istočnom partnerstvu čime su se Bjelorusi našli u nešto manjoj političkoj i društvenoj izolaciji, a oporbeni politički aktivisti Bjelorusije pred nešto manjim državnim sankcijama.

Povijesna zastava Bjelorusije

Zastava bijeli-crven-bijeli i grb naziva „Pagonja“ izvorno su simboli Velike Kneževine Litve, a kasnije su bili simboli Narodne Republike Bjelorusije iz 1918. Iako je za vrijeme SSSR-a simbolika bila zabranjena, koristila se među bjeloruskom dijasporom.

Neposredno pred slom Sovjetskog Saveza, simboliku je preuzeo bjeloruski narodni preporod da bi u prvim godinama neovisnosti zastava i grb bili i službeno priznati kao simbolika nezavisne Bjelorusije. Dolaskom na vlast, Aleksandar Lukašenko vraća staru gotovo nepromijenjenu sovjetsku zastavu i grb (od grba BSSR razlika je jedino u zamijeni srpa i čekića u obris Bjelorusije i natpis na vrpci BSSR je promijenjen u Republika Bjelorusija), a stara trobojnica i Pagonja postaju simboli demokracije i borbe protiv trenutno vladajućeg režima Aleksandra Lukašenka.

• Površina - 207.600 km2.
• Udaljenost: sjever – jug: 560 km, istok – zapad: 650 km

• Stanovništvo – 10.322.151
• Etnički sastav Bjelorusije: Bjelorusi 80%, Rusi 13%, Poljaci 4%, Ukrajinci 2.5%, Židovi 1.1%

• Glavni grad – Minsk (1.751.300)
• Ostali veći gradovi: Gomel (503.400), Mogilev (372.700), Vitebsk (356.000), Grodno (311.500), Brest (304.200).

• Religijska pripadnost : 70% pravoslavci, 20% - rimokatolici, 7% - grkokatolici (unijati)

• Upravna podjela – Bjelorusija je podijeljena na 6 oblasti sa središtima u najvećim i najrazvijenijim gradovima u regiji: Minsk, Brest, Vitebsk, Gomel, Grodna i Mahiljov. Svaka se oblast dijeli na manje jedinice – rajone.

• Najviši vrh: Dzeržinski 346 m
• Najduža rijeka: Dnjepar 2280 km
• Omjer stanovništva: selo 29% / grad 71%
• Pismenost stanovništva: 99,6%

Detaljniji članak o temi: Upravna podjela Bjelorusije
Najveća jedinica upravne podjele Bjelorusije su oblasti (bje: voblastsi), Bjelorusija se sastoji od šest oblasti i grada Minsk koji ima specijalan status pošto je i središte Minske oblasti. Oblasti nose nazive središte oblasti tako Brestska oblast je dobila ime po glavnome gradu oblasti Brestu.

Podjela Bjelorusije na oblasti i rajone

Svaka oblast dijeli se na rajone, kojih u Bjelorusiji ima 118.

Detaljniji članak o temi: Etničke grupe Bjelorusije

Na njemačkom SR Njemačke, i zapadnih zemalja sa njemačkim službenim jezikom, Bjelorusija se zove Weißrussland. Ali, na njemačkom jeziku DR Njemačke, Bjelorusija se zvala Belorußland.

• Ryhor Reles, jedan od zadnjih pisaca u Bjelorusiji koji je pisao na jidišu

• Službena stranica bjeloruskog predsjednika
• (rus) Stranica bjeloruske Vlade

Portal:Europa

	U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Bjelorusija
	U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Bjelorusija
	U Wikimedijinu spremniku nalazi se atlas Bjelorusije

v • r • u Zajednica Neovisnih Država (ZND) Države članice Armenija • Azerbajdžan • Bjelorusija • Kazahstan • Kirgistan • Moldova • Rusija • Tadžikistan • Ukrajina • Uzbekistan Pridruženi član Turkmenistan

kołpaki 14 | Muzyka religijna | wciągarka | Pudła i kartony archiwizacyjne | odtwarzacze CD

źródło Wikipedia